Uz selo Oćeviju kod Vareša u Bosni i Hercegovini vežu se mnogi epiteti - kulturološki fenomen, muzej pod vedrim nebom, silovita i gorovita, arkadijski ugođaj, najzanimljivije ruralno naselje u BiH, itd. I sve to s razlogom, evo već tri stoljeća.

   Izvor rijeke Oćevice je zaštićen kao spomenik prirode, tu je i topla voda i neobična pećina. Međutim, najviše pozornosti izazivaju – majdani.

   Iako je majdan turski naziv za rudokop, ovdje se radi o kovačnicama, od kojih su još uvijek aktivne tri i kao takve jedine u Europi, nastavljaju višestoljetnu tradiciju kovanja željeznih proizvoda u ovom selu na tradicijski – predindustrijski način. U Oćeviji se ruda nikada nije kopala ni talila, ali se ovamo dovozilo gotovo željezo iz ostalih sela oko Vareša. Proces rada ostao je i danas jednostavan: na ognjištu s drvenim ugljenom, koje se raspiruje zrakom iz mijeha, ugrije se željezo. Zatim se oblikuje pod velikim čekićem koji preko drvenih batova pogoni snaga vode čiji je režim uvijek isti.

   Uz najpoznatije i najtraženije proizvode pèku i sač, majdandžije proizvode i sjekire, motike, raonike, čavle, lopate, čekiće, trnokope, ašove, potkovice, itd. Nekada su se ovi proizvodi mogli vidjeti na prodajnim mjestima u Crnoj Gori, Srbiji, Albaniji, Makedoniji, Turskoj, Italiji i Egiptu. Poznati vareški trgovac hadži Abdija Librić 1803. jednu je pèku pronašao i u Medini! Sada vlasnici majdana svoje proizvode prodaju uglavnom u Bosni i Hercegovini, a dalje ih nose njihovi gosti i do Australije. Jedna od kapitalnih značajki u opstanku ovog starog zanata je činjenica da još uvijek ima mladih ljudi koji se njime bave.

Opis rada majdana

   Snaga rječice Oćevice već stoljećima pokreće teške čekiće starih kovačnica, a izvori već dvadesetak godina opskrbljuju pitkom vodom i grad Vareš. Originalnost ovih kovačnica je u tome što imaju uređaje koje tjera vodena snaga . Majdani nose naziv po prezimenima vlasnika – Jozeljića majdan , Gogića majdan i Vijačkića majdan .

   Glavna alatka je veliki klinasti bat, težak oko 50 kg, nasađen na drvenu polugu čiji drugi kraj zahvaćaju palci (pera) jednog velikog valjka zvanog klada. Ispod čekića je nakovanj. Kada se otvori vodena ustava iznad badnja, onda voda udarajući u žljebove valjka, okreće ga, a ovaj diže čekić, koji se zatim svojom težinom i spušta. Što je jači udar vode to je ritam brži . Ovi uređaji stoljećima nisu doživjeli bitne promjene .

Žežnice (ćumurane)

   Neizostavna komponenta u lancu proizvodnje u majdanima je drveni ugalj (ćumur) . Dobija se najčešće iz bukovog drveta na prostorima koji se zovu – žežnice . Nađe se ravna površina zemljišta na kojoj majstor (ćumurdžija) ocrtava krug , čija veličina ovisi od veličine planirane žežnice . Nakon toga se u središtu kruga od sirovih komada drveta počinje praviti vitao koji se uzdiže okomito do visine oko 4 m , a svojim izgledom podsjeća na dimnjak . Od vitla k završetku kruga postavljaju se uzdužne cjepanice , tzv. lašajnderi . Oni ne smiju u jednom komadu biti duži od 40 cm , a postavljaju se tako da se svaka sljedeća , od završetka prethodne cjepanice pomiče lijevo ili desno za 5-6 cm , što je potrebno zbog strujanja zraka . Na lašajnder se horizontalno postavljaju cjepanice normalne dužine oko 1 m , a nazivaju se podžežnice . U početku se slažu sitnije cjepanice i to tako da se postavljaju uspravno s blagim nagibom na vitao . Kasnije se koriste i krupnije cjepanice .

   Slaganje traje dok se ne dobije svojevrsna, od drveta napravljena piramida, čije je dno na granicama ocrtanog kruga, a vrh (kapa) na vrhu vitla. Kapa se pravi od manjih komada drveta, a njezina izrada zahtijeve vrsno umijeće. Na kapu se stavlja paprat i komad lima. Kada je žežnica već oblikovana sve eventalne šupljine se popune sitnijim komadima drveta, to je tzv. šajbanje. Na paprat se stavlja sloj crne zemlje debljine 13-14 cm. Zemlja se slažeodozdo prema gore, pri čemu se jako nabija kako zrak ne bi nekontrolirano ušao u žežnicu.

   Nakon svih ovih radnjipristupa se potpaljivanju žežnice. U vito se stavi krug suhih drva, a na njih žeravica što inicira potpaljivanje. Prvih 3-5 od 14-15 dana, kokliko traje cijeli proces, zove se parenje. Naime, tih prvih dana sva se drva u žežnici osuše, vito se u međuvremenu pretvori u ugalj, što je znak da je parenje završeno te će uskoro nastupiti kađenje cijele žežnice. Na dnu žežnice se uspostavljaju ladovi.To su šupljine koje dovode dovoljne količine zraka. Oni se svakih 24 sata mijenjaju, tj. jedni se začepe,a na drugom mjestu se otvore novi. Ovo je potrebno kako bi vatra mogla kružiti , što omogućava ravnomjerno sagorijevanje materije.

   Stvaranje uglja ide odozgo ka dolje. Stoga palilac buši rupe od kape prema dnu u visini 30-40 cm. Kroz rupe u početku izlazi bijeli, a kasnije plavi dim. Plavi dimje i garant da se u tom dijelu žežnice iskadio ugalj. To je istovremeno i signal da je vrijeme za zbijanje žežnice. Nakon zbijanja kroz kapu se u žežnicu ubacuje određena količina drveta, to su tzv. hranjenja. Za hranjenje se ukupno potroši oko 2m2 drveta. Za 24 sata žežnicu treba 2-3 puta zbijati i isto toliko puta i nahraniti .

   Poslije završenog procesa žežnicu treba ohladiti najmanje dva dana, nakon čega se može početi vaditi ugalj. Ukoliko se pri vađenju pokaže vatra treba je ugasiti po mogućnosti vrelom vodom. Najkvalitetniji je grabovi ugalj, a u našim krajevima uglavnom se kadi ugalj od bukovog drveta.                  

      Pèke, kao najprodavaniji proizvod majstora iz Oćevije ne hrđaju. Međutim, majdandžijama sve više ovladava strah da će hrđa u narednih desetak godina prekriti njihova tri majdana koja su još u pogonu. A poslije? Nema poslije!

Piše: Boško ANDRIĆ